Putopisna crtice iz Oaxace — grada plesa, boja i Meskala. Što nas rasplesani Jug može naučiti o sreći, a preozbiljni Zapad o gubitku životne radosti?
Već danima se budim uz cvrkut ptica koje prvi put čujem u životu u glavnom gradu meksičke države Oaxace okruženom gorjem Sierra Madre na čijim visokim vrhovima umjesto snijega na suncu se prže smiješni kaktusi i agave.
Oaxaca je najpoznatija po svom indijanskom stanovništvu koje je sačuvalo svoje brojne običaje i od kojih su najbrojniji Zapoteci i Mixteci.
Zaljubila sam se u ovaj gradić i mogla bih se bez problema zamisliti da živim ovdje neko vrijeme jer dugo nisam upoznala tako nježne i drage ljude kao ljude u Oaxaci. Energija kojom zrači Oaxaca nevjerojatna je.
Grad koji pleše i diše bojama
Ne znaš jeli to od sunca koje probudi sve te ljude dosta rano pa ih uljulja u meditativno stanje oko podne kad nastupa Siesta i tako ih napuni energijom za doba dana kada vrućine popuste.
Večeri su predodređene za plesne korake jer ovdje je ples jedna od najbitnijih stvari. Salsa, Chachachá ili Cumbia, svejedno. Plešu svi. Mladi i stari. Na ulicama, u barovima i na tečajevima salse.
Glazba se čuje na svakom koraku. Znala sam da je Salsa popularna u ovom dijelu svijeta, ali da joj ovoliko pridaju na važnosti, iskreno nisam imala pojma.
Kombinacija plesa, Meskala – alkoholnog pića koji se radi od agave i koji se najviše proizvodi u ovoj regiji – i slavljenja nekog događaja iz bogate tradicije, formula je za dobru fiestu koje su tu svako malo.
Ma ne znaš ni jeli dojmu te lude vibre pridonose i sve nijanse boja koje kao da su se s plavog neba razlile po Oaxaci. Svaka kuća im je u drugoj boji.
Jedna od glavnih industrija u Oaxaci je tekstilna industrija koju žene i dalje održavaju šivajući na svakom uglu odjeću ili tepihe i sve boje na šarenim materijalima su prirodne.
Tu je i gomila zelenog avokada i limete, narančastog manga, žutog ananasa i ljubičaste lubenice na šarenim tržnicama koje su im glavni i jedini dućani.
Letting Go of Anxiety
Prije nego sam otišla u Meksiko dok sam jurila obavljati stvari po gradu stalno sam nailazila na jedno te isti plakat po ulicama i metro stanicama koji je najavljivao jedan događaj u Vancouveru mjesec dana unaprijed.
Na plakatu je pisalo velikim slovima LETTING GO OF ANXIETY.
Ples, Mescal i snaga zajedništva
Oaxaca je jedna od najsiromašnijih regija u Mexicu. Vlada im je korumpirana. Policija im je korumpirana. Kuće su im zbijene, a auta stara.
Nemaju toliko toga, ali imaju snage za ples, imaju obitelj, prijatelje i jedni druge i ne boje se osjećaja. Ljube se, grle se, smiju se glasno, stišću se dok mrdaju kukovima i nazdravljaju Meskalom.
Preozbiljni Zapad
Ljudi na ovom Zapadu kojeg ja sad upoznajem imaju sve što možeš u najluđim snovima zamisliti. Ma i više i previše od toga.
Imaju velike džipove i prostrane kućice u cvijeću, ali eto moraju platiti organizirane događaje da im pomognu protiv anksioznosti, koristiti mobilne aplikacije da bi pristupili i upoznali ljude, manično pohađati satove joge da bi pronašli unutarnji mir i čitati knjige o tome kako biti sretan.
Naravno da nije sve crno bijelo i da postoji bezbroj nijansi sive između rasplesanog Juga i preozbiljnog Zapada, ali ne mogu se ne oteti dojmu da smo nešto ozbiljno zajebali kad je riječ o vrijednostima koje su nam potrebne da budemo sretna ljudska bića i vrijednostima koje nam nameće ovaj ekonomski sustav kojeg svi dijelimo.
Ako te zanimaju i druge priče iz Latinske Amerike, pogledaj 👉 Moje crtice iz Latinske Amerike
Leave a Reply